Bez obzira na fertilitet (stopu, sposobnost zanošenja) opće populacije žena, prva se trudnoća, pogotovo u urbanim sredinama, namjerno odgađa. Razlozi za to su želja za prethodnim postizanjem željenog obrazovanja, pronalaženjem stalnog zaposlenja, a zatim za napredovanjem u karijeri. Brojni su i parovi koji jednostavno ne žele potomstvo nego uživati u hedonizmu i vlastitom komforu. Najbolji period za zanošenje je između 20. i 24. godine života. 85-90 posto zdravih mladih žena zatrudni unutar jedne godine prosječnoga spolnog života bez zaštite pa je, sukladno tome, stopa infertiliteta (nemogućnosti zanošenja) do 35. godine života žene 10-15 posto. Međutim, već u dobnoj skupini od 35 do 40 godina ta stopa iznosi oko 33 posto, dok je s 45 godina oko 87 posto žena infertilno.
Razlog toga nije samo starenje i posljedična manja vrijednost spolnih stanica već i manje spolnih kontakata, više subkliničkih i klinički evidentnih spontanih pobačaja i raznih stanja koja smanjuju mogućnost oplodnje, a čija se učestalost povećava starenjem (endometrioza, miomi, zdjelična upalna bolest itd.).
Strukturalna abnormalnost fetusa (malformacije) kao posljedica kromosomskih defekata ili krivih staničnih formula javlja se u svim dobnim skupinama, ali je mnogo češća nakon 35. godine života žene. Zato se i tzv. prenatalna dijagnostika intenzivira nakon te dobi. To su neinvazivne i invazivne metode probira za pokazatelje (biomarkere) neregularnog razvoja ploda. Dobro educiran i iskusan pregledavač može ultrazvučnim probirom već u ranoj trudnoći posumnjati na neprimjeren razvoj i morfologiju ploda, mjereći nabor (tzv. prosvjetljenost) kože na vratu, nosnu kost, mokraćni mjehur, frekvenciju otkucaja srca ili cirkulaciju u žumanjčanoj vrećici. Ako se ultrazvučnom probiru doda biokemijski test kojim se analiziraju određeni parametri u krvi trudnice (tzv. double ili triple-test), tada je skupna osjetljivost (sigurnost) navedenih metoda probira oko 97 posto, što značajno smanjuje potrebu za invazivnim pristupom. Naime, amniocenteza kao invazivna metoda – iako sa skoro stopostotnom dijagnostičkom sigurnošću – izaziva i 1-3 posto gubitaka trudnoće. Tek 10-15 posto trudnoća događa se nakon 35. godine života. Iako je sintagma “starija prvorotkinja“ – trudnica koja prvi put zatrudni nakon 35. godine života – danas nepristojna, ona ipak nije deplasirana.
Naime, u trudnoći nakon navedene dobne granice češći su medicinski rizici: šećerna bolest, povišen krvni tlak, prerano odljuštenje posteljice, predležeća posteljica (placenta previa), prerani porođaj, odnosno novorođenče manje tjelesne težine. Iako je materalna smrtnost naoko niska – u općoj populaciji, 8 smrti na 100.000 trudnoća – ona je kod starijih trudnica pet puta češća.
Redovitim i ozbiljnim kontrolama, više od 10 tijekom trudnoće, može se značajno smanjiti pojavnost navedenih rizika, pretporođajnom pripremom (psihološki i tjelesni trening) postići bolja kondicija rodilje, a dobrim planiranjem i vođenjem porođaja povećati broj zdrave i vitalne novorođenčadi.
